USUSRET DANU ANTIFAŠISTIČKE
BORBE 22. LIPNJA 2006.
I.
Zakonom RH o blagdanima…(NN
I. br 14/91) proglašen je državnim blagdanom «22. lipanj (kao) Dan
antifašističke borbe». To je dobra formulacija, dovoljno široka da nas
poveže ne samo sl pobjedničkom koalicijom 1941 – 1945. godine nego i s
dostignućima svijeta na tekovinama pobjede nad fašizmom. Iako HDZ nikada
nije na dostojan način slavio ovaj veliki dan, europska stvarnost
pokrenula je HDZ i Hrvatski sabor da 13. travnja 2005. godine donesu
«Deklaraciju o antifašizmu», u kojoj se naglašava «visok doprinos
hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma». Nakon što su 15 godina rušili
svaki partizanski spomen, u Deklaraciji pozivaju «natrajnu afirmaciju i
njegovanje antifašističkih vrijednosti, te zaštitu i očuvanje stečevina
antifašizma…očuvanju dostojanstva i skrbi nad sudionicima antifašističke
borbe itd. Tri dana nakon toga, 16. travnja Sanader i dr. Hebrang dolaze
prvi puta u Jasenovac i tamo smišljalju neki svoj «antifašizam» bez
komunista, iako bez Titovih komunista ne bi bilo nikakvog antifašizma,
pobijedili bi Karađorđevići i Draže Mihailovića četnici i hrvatske ne bi
bilo!
Tuđmanovim manipulacijama
pokušalo se formalnim isticanjem prvog partizanskog odreda od 22. lipnja
poništiti ulogu i značenje za Hrvatsku ustanka u Lici od 27. srpnja
1941. godine, iako su obje akcije djelo istog CK KPH! Tako je iz
sisačkog odreda izbacio Srbe i Slovence, i sve sveo na «četrdesetak
hrvata», dok je iz ličkog ustanka Hrvate koji su mu bili na čelu! I to
što se dogodilo u Sisku napuhao je u «početak antifašističkg ustanka u
Republici Hrvatskoj». (Vjesnik, 5. svibnja 1991.)
Činjenice su ove: Sisački
partizanski odred značio je početak oružane borbe hrvatskog naroda
protiv fašističkg okupatora, nije to bio ustanak, dok su događaji u Lici
27.l srpnja bili stvarni ustanak protiv ustaškog fašističkg genocida u
kome je oslobođeno više općina i uspostavljena prva u nas partizanska
vlast. Mnogi srpski «Tuđmani» nisu nikada priznavali prvu činjenicu
(iako svi znaju za Titovu čestitku Vladi Janicu Capi 1979. godine u
kojoj mu ističe i zasluge za «organiziranje prvog partizanskog odreda u
našoj zemlji»), kao što promijenjeni Tuđman s HDZ-om nije priznavao ovu
drugu činjenicu. Pravi bi odnos bio – da jedni drugima čestitamo – kad
već žele – «njihov dan» u smislu istinitog antifašističkog bratstva!
Sisački partizanski odred
stvoren je na temelju opće partijske direktive – da se komunisti ne daju
hapsiti i da će znak za borbu odrediti okupator napadom na Sovjetski
savez. Vladimir Bakarić je to ovako formulirao 1966. g. (nakon pada
Rankovića): «Značenje Sisačkog partizanskog odreda … u prvom je retu u
tome, što ga je osnovao na vlastitu inicijativu Okružni komitet… samo na
osnovu opće linije koju je Komunistička partija raniej dala i na osnovu
ocjene perspektive događaja koju je dao Centralni komitet i drug Tito.»
Tako je nastao odred od
ukupno 77 boraca. Osnovan je kod sela Žabno (s desne obale Save), da bi
se kasnije prebacio na lijevu obalu Save u šumu «Brezovica», po kojoj se
naziva i «Brezovački odred». Komandant mu je bio Vlado Janić Capo
(1904-1991.), a komesar Marijan Cvetković (1920-1990.).
-
Nacionalni sastav: 72
Hrvata (od kojih su dvojica Istrani), 3 Srbina i 2 Slovenca.
-
Socijalni sastav: 37
seljaka, 25 radnika i 15 intelektualaca (sa studija i s diplomom).
-
Od ovih 77 boraca – 10
su bile žene.
-
Poginulo ih je 39,
desetorica su proglašeni narodnim herojem.
Odred je djelovao tri
mjeseca, izdržao je dvije ustaške ofenzive, da bi se 21. rujna prebacio
preko Save u Baniju i spojio s tamošnjim ustanicima, donesavši im dosta
oružja. Tako će 28. rujna doći do stvaranja prvog Banijskog NOP odreda.
Kad su banijski Srbi vidjeli da se i Hrvati bore za njih protiv ustaša,
tu više nikakva četnička propaganda nije mogla polučiti neki veći
rezultat.
(Izvor: Matovina- Božić:
«Prvi partizanski odred», Stvarnost, Zagreb, 1981.)
II.
Borba protiv fašizma
počela je 1920. g. njegovom pojavom u Italiji, proširena je pojavom
nacifašizma u Njemačkoj 1933. g., zaoštrena građanskim ratom u
Španjolskoj 1936-1939. g. i onda otpočinjanjem i proširenjem Drugog
svjetskog rata 1939-1941. g. Ljeti 1941. g SAD i Velika Britanija
objavljuju svoju Atlantsku povelju u kojoj ističu – nasuprot fašističkoj
ratnoj politici radi osvajanja tuđih teritorija, raspirivanju šovinizma
u cilju istrebljivanja «nižih rasa» (Slavena, Židova, Roma i dr.),
bezpogovorno potčinjavanje «fuehreru», koji odgovara samo «svojoj
savjesti i Bogu»
- da neće dozvoliti
promjene granica silom, da svaki narod sam odlučuje o svome unutrašnjem
uređenju i da fašističke sile treba poraziti i razoružati. Ubrzo su
Atlantskoj povelji pristupili SSSR i brojne druge zemlje i tako stvorile
Antifašističku koaliciju, koja će 1945. g. slaviti pobjedu, koja će
promijeniti svijet u pozitivnom smislu – od OUN, oslobodilačkih pokreta
širom svijeta, pokreta za opći mri i toleranciju – do međunarodnog
kaznenog prava i kažnjavanja zločina genocida i sl.
Logično je da je
Titova Jugoslavija bila u vrhu ovih pozitivnih kretanja, a time i
Hrvatska, njena najjača antifašistička republika.
Činjenica je, da je
antifašizam nakon rata ugrađen u ideološke temelje zapadnoeuropske
demokracije. Logično je stoga i da je Sabor RH – iako s velikim
zakašnjenjem! – 13. travnja 2005. g. donio svoju «Deklaraciju o
antifašizmu» - vidjet ćemo koliko će u praksi biti poštivana!
Kritički gledajući,
nije ni u Antifašističkoj koaliciji i antifašizmu sve potpuno «čisto»,
mogu se SSSR-u predbacivati brojni Staljinovi zločini, Velikoj Britaniji
zločini u kolonijama ili pak sravnjivanje Drezdena sa zemljom, SAD-u
Hiroshima i Nagasaki i dr., ali to sve biva ipak znatno manje kad se
usporedi sa zlom koje bi čovječanstvu donijela pobjeda fašizma! U toj
pak koaliciji nisu svi jednaki ni po zaslugama, nesporno je, da je SSSR
sa svojih 25 milijuna žrtava najzaslužniji za ukupnu pobjedu, na Dalekom
istoku značajan je pak doprinos komunističke Kine.
Konačno, antifašizam
nije po značenju i dubini isti – onaj prije 60 godina i ovaj danas, on
se stalno razvija u pravcu sve šire i sveobuhvatnije zaštite prava
čovjeka, naroda i samog opstanka ljudi na ovom globusu. Stoga suvremeni
antifašizam znači prakticiranje stvarne jednakosti svih i svuda,
demokratskih odnosa i tolerancije, tržišne privrede i zdrave
konkurencije u svima sferama života i aktivnu borbu protiv širenja
mržnje i nasilja – rodnog mjesta i starog i (mogućeg) novog fašizma.
Kao što Francuzi
kažu za sebe: i za nas je antifašizam kulturna i civilizacijska
stečevina naše Hrvatske – svih njenih građana, prije svega Hrvata i
Srba!