TEMA X.

 

FEDERALNA DRŽAVA HRVATSKA -  TEMELJ OSAMOSTALJENE REPUBLIKE HRVATSKE 

Devetog svibnja 1944. godine ZAVNOH je u Topuskom proglasio Federalnu Državu Hrvatsku na koju se zatim nadovezala Narodna Republika Hrvatska, pa Socijalistička Republika Hrvatska i konačno osamostaljena Republika Hrvatska.

            Značenje ove ZAVNOH-ove odluke najkonciznije i ujedno najstručnije obradio je akademik i sveučilišni profesor Hodimir Sirotković u svome govoru u HAZU, u povodu 60. obljetnice osnivanja ZAVNOH-a pod naslovom – «ZAVNOH u državnopravnoj povijesti Hrvatske», koji prenosimo iz knjige «Zagreb i Hrvatska u Titovo doba» (izdanje Saveza društava «Josip Broz Tito» Hrvatske, Zagreb, 2004.)

            Citiramo:

Stjecajem niza povijesnih okolnosti, u Drugom svjetskom ratu sukobila su se dva oblika državnosti Hrvatske: nacionalističke Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i partizanske Hrvatske, u sklopu nove Jugoslavije. Pri ocjeni o državnosti NDH treba razmotriti slijedeća pitanja:

            Ideja Nezavisne Države Hrvatske. Ta ideja imala je svoj povijesni kontinuitet i nacionalno – politički legitimitet. Nakon drastično negativnih iskustava s jugoslavenskom državom, ta je ideja naišla na podršku širokih slojeva hrvatskog naroda. (Moje drugačije mišljenje vidi na kraju teksta – ZIV)

            Način nastanka NDH. Budući da zapadne demokratske zemlje nisu pokazivale razumijevanje, niti davale podršku nacionalnim zahtjevima hrvatskog naroda, njegov najradikalniji dio (ustaški) politički se orijentirao na ekspanzionističke totalitarne režime, kod kojih je nailazio na podršku u programu stvaranja samostalne hrvatske države.

            Budući da je legitimni predstavnik hrvatskog naroda dr. Vladko Maček, predsjednik HSS, odbio kolaboraciju sa silama Osovine, Hitler i Mussolini doveli su svojom vojnom potporom na vlast radikalne hrvatske nacionaliste, pod vodstvom dr. Ante Pavelića. Osovinske sile izravno su sudjelovale u proglašavanju NDH, stavljajući je u funkciju svoje šire ekspanzionističke politike.

            Dne 10. travnja 1941. ustaška organizacija u Zagrebu, na čelu s pukovnikom Slavkom Kvaternikom, proglasila je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Odlukom vlada Njemačke i Italije (Bečkim sporazumom Ribbentrop-Ciano, od 21. travnja 1941.) NDH je teritorijalno obuhvatila Hrvatsku i Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu, te dio Dalmacije i jadranskih otoka, koje Talijani nisu anketirali.

            Ustaškog poglavnika Antu Pavelića primorao je njegov protektor Mussolini da, 18. svibnja 1941. potpiše u Rimu ugovor o reguliranju granica i drugih državnopravnih odnosa između Italije i NDH. Pavelić je tim Rimskim ugovorima bio prisiljen Italiji prepustiti znatan dio Hrvatske obale i najvažnijih jadranskih otoka, morao se obvezati da u demilitariziranoj zoni jadranskog obalnog pojasa neće držati ratnu mornaricu, niti graditi vojna utvrđenja. Pavelić je bio primoran ponuditi hrvatsku krunu talijanskom vojvodi od Spoleta, garantirati široka prava neznatnoj talijanskoj manjini u Hrvatskoj, te posebnim ugovorom o jamstvu i suradnji prihvatiti totalnu talijansku politiku, diplomatsku, ekonomsku i vojnu kontrolu nad NDH.

            Način uređenja i funkcioniranja NDH. Nosioci vlasti u NDH, u načinu organiziranja države, znatno su se ugledali u institucije totalitarnih država. Prema svojim protivnicima primjenjivali su vrlo drastične mjere represija, koje su u ratnim uvjetima bile pojačane i zbog snažnog otpora najvećeg dijela hrvatskog naroda takvom totalitarnom režimu. Posebno drastične mjere ustaše su primjenjivale prema protivnicima NDH, u prvom redu prema Srbima. Po uzoru na nacistički režim, primijenjen je genocid prema Židovima i Romima. Drastične represije, uključivši i brojne smrtne kazne, primjenjivane su i prema onim snagama hrvatskog društva koje su ustašama pružale otpor s demokratskih i antifašističkih pozicija.

            Državnost NDH s gledišta međunarodnog prava. Za priznanje nove države, odnosno nove vlade, prvenstveno je odlučno efektivno vršenje vlasti. Ali, kada je prekinut pravni kontinuitet nasljedstva vlade (u ratu ili revoluciji), strane države pridržavaju arbitrarno pravo priznanja nove države, odnosno vlade. U međunarodnom javnom pravu mogu se u pogledu priznanja stranih državnih režima razlikovati tri formule: de iure vlada, de facto vlada i zaraćena strana. De iure vlada dolazi na vlast na pravno normalan način (priznanjem načela legitimiteta), dok de facto vlada dolazi na vlast revolucionarnim putem, svrgavajući do tada legitimnu vlast, te vršeći efektivnu vlast u zemlji. Pojam «zaraćene strane» podvrsta je de facto vlade, koja nastaje u građanskom ratu dviju suprotstavljenih strana, a ispunjava opće uvjete (pravila) ratovanja, koje joj priznaje druga ratujuća strana.

            Iako je NDH bila organizirana kao suverena država, s vlastitim aparatom vlasti, iako je ishodila priznanje desetak država (de iure ili de facto), ona ipak nije stekla uvjete samostalnog subjekta međunarodnog prava, jer je najveći dio područja NDH bio od početka do kraja njezina postojanja pod okupacijom talijanskih i njemačkih trupa, a dijelom i pod kontrolom NOP-a. Na temelju propisa Haaškog pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu (1907), u nezavršenom ratu dviju protivničkih koalicija ne može biti priznanja nove vlasti niti promjena granica i državljanstva zaraćenih strana sve dok rat traje. Tek mirovni ugovor konačno rješava sporna pitanja proistekla iz rata. U svibnju 1945., nakon povlačenja njemačke okupacijske vojske iz Hrvatske, prestala je i de facto postojati ustaška NDH, koju je prvenstveno osudio na propast sam hrvatski narod svojim masovnim sudjelovanjem u Narodnooslobodilačkoj borbi i antifašističkoj koaliciji.

            S obzirom na takvu vojnu i političku situaciju u NDH, velik dio hrvatskog naroda počeo se ubrzo opredjeljivati za partizanski Narodnooslobodilački pokret (NOP), za ratno savezništvo sa silama antifašističke koalicije. NOP Hrvatske razvio se u ratu u široku demokratsku koaliciju, kao specifičan spoj borbe za nacionalnu slobodu i revolucionarni preobražaj društva. Ustanak u Hrvatskoj razvijao se postepeno i različito, u zavisnosti od političkih i društvenih uvjeta u pojedinim krajevima Hrvatske. U lipnju 1943. u Otočcu i Plitvičkim jezerima, NOP Hrvatske organizira osnivačku skupštinu ZAVNOH-a, kao vrhovnog političkog predstavništva partizanske Hrvatske. U rujnu 1943. dolazi do kapitulacije Italije i oslobođenja mnogih hrvatskih primorskih krajeva od talijanskog jarma. Dolazi tada i do snažnog pritjecanja novih boraca u Narodnooslobodilačku vojsku Hrvatske (od 25.000 do blizu 100.000 boraca). Broj od 1.970 narodno-oslobodilačkih odbora (NOO), koliko ih je u oslobođenoj Hrvatskoj bilo evidentirano u polovini 1943., porastao je pod kraj te godine na 4.456 NOO – svih vrsta, dakle dva i pol puta. Izvršni odbor ZAVNOH-a, kao vrhovno političko predstavništvo hrvatskog naroda, donosi, 20. rujna 1943. svoju poznatu Odluku o priključivanju Hrvatskoj Istre, Rijeke, Zadra i ostalih od Italije anektiranih krajeva.

            Na drugom zasjedanju ZAVNOH-a (u Plaškom, 12.-15. listopada 1943.) ZAVNOH se reorganizira u dva pravca. Njegov politički sustav proširuje se pristupanjem određenog broja mjesnih i regionalnih prvaka HSS-a i SDS-a narodnooslobodilačkom pokretu. Osim toga, predstavljanje pojedinih krajeva Hrvatske u okviru plenuma ZAVNOH-a postaje brojnije i reprezentativnije.

            U skladu s odlukom Drugog zasjedanja AVNOJ-a o pravu samoopredjeljenja svih jugoslavenskih naroda (Jajce, 30.XI.1943.), tu odluku trebale su nakladno potvrditi predstavnička tijela svih federalnih jedinica novoorganizirane jugoslavenske države. Sukladno toj odluci, trebao se i ZAVNOH konstituirati u najviši organ vlasti u Hrvatskoj. To je učinjeno pet mjeseci poslije na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom (8.-9. svibnja 1944.).

KPH (kao dio KPJ) zastupao je koncepciju obnove jugoslavenske države na temelju nacionalne ravnopravnosti svih jugoslavenskih naroda. U čitavom razdoblju trajanja socijalističke Jugoslavije (1945.-1990.) Hrvatska je zadržala ustavno-pravna obilježja posebne federalne jedinice unutar federacija jugoslavenskih republika. To je bila i pravna pretpostavka za izlaz iz Jugoslavije, kada je 1990. Hrvatski sabor, izabran na višestranačkim demokratskim izborima, tzv. Božićnim ustavom, od 22. prosinca 1990., a posebno referendumom o samostalnosti, provedenim 19. svibnja 1991. (koji je efektivno stupio na snagu 8. listopada 1991. godine) potvrdio europski subjektivitet samostalne hrvatske države, koja je prijemom u OUN, 22. svibnja 1992. postala i de iure priznati subjekt međunarodnog prava.

            U vremenu kada obilježavamo 60. obljetnicu konstituiranja ZAVNOH-a držim da je korisno podsjetiti na povijesnu ulogu ZAVNOH-a u konstituiranju temeljnih elemenata Federalne Države Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi.

            ZAVNOH je bio temelj na kojemu se kasnije gradila Narodna Republika Hrvatska i Socijalistička Republika Hrvatska (1959,-1990.). Upravo preko ZAVNOH-a Hrvatska je ušla u pobjedničku antifašističku koaliciju. Stoga se u izvorišnim osnovama o tisućljetnoj borbi hrvatskog naroda za nacionalnu samobitnost i samodržavnu opstojnost, koje se nabrajaju u preambuli Ustava Republike Hrvatske (od 22. prosinca 1990.), posebno i spominju odluke ZAVNOH-a, kojima su uspostavljeni temelji državne suverenosti Države Hrvatske u razdoblju Drugog svjetskog rata. Tu je ustavnu odrednicu isticao u mnogo navrata prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, pa tako i riječima koje citiram: «U antifašističkom pokretu stvorena je zakonodavna federalna država Hrvatska, i političko ustavna osnova jugoslavenske federacije, kao zajednice ravnopravnih naroda, s pravom samoodređenja. I upravo ta stečevina antifašizma davala nam je pravne pretpostavke za izlaz iz Jugoslavije i proglašenje nezavisnosti» (citat iz Poslanice predsjednika Republike, Franje Tuđmana, u prigodi pete obljetnice samostalne hrvatske države, Vjesnik, 31. svibnja 1995., str. 2).

Uz obilježavanje 60. obljetnice konstituiranja ZAVNOH-a, naviru mi i ova povijesna pitanja:

            Zar bi bila moguća reintegracija Dalmacije, Istre, Rijeke, jadranskih otoka, Međimurja i Baranje u Republiku Hrvatsku, da nije bilo onih vojnih i političkih snaga koje su utemeljile i vodile ZAVNOH? Za politiku ZAVNOH-a u razrješavanju međunacionalnih sukoba palo je 65.000 pripadnika NOP-a Hrvatske. U odnosu na pokreta otpora drugih okupiranih zemalja Europe doprinos maloga hrvatskog naroda antifašističkoj borbi u Europi sigurno je bio među prvima. Baš u Hrvatskoj bila je za vrijeme rata stvorena široka antifašistička koalicija komunista, dijela HSS-a dijela Pribičevićeve Samostalne demokratske stranke. I zašto bi mi sami danas, zbog starih mržnja i podjela, negirali i potirali naš vlastiti značajni doprinos pobjedi antifašističke koalicije, koja i danas – ne zaboravimo to – vlada svijetom?

            Odbacivanje totalitarnog nasljeđa nacifašizma i boljševizma nužno je za demokratsku legitimaciju suvremene države Hrvatske. Prošlost ne smije biti program mlađih generacija, već samo poduka za mnoge «strahote zabluda». Manihejske kategorije dobra i zla iz naše prošlosti treba smiriti, dokumentarnim i objektivnim povijesnim istraživanjima, prvenstveno mladih znanstvenika, neopterećenih podjelama njihovih djedova i otaca. Sadašnja Hrvatska država mora se razvijati na demokratskim, humanih i socijalnim načelima prema standardima Srednje Europe, kojoj hrvatski narod – prema svojoj povijesti i duhovnom obzorju – trajno i pripada. Ali za sve to treba se i potruditi. Tek kroz uporan, dug i sustavan rad stiže se k zvijezdama («per ardua ad astra»).

            Akademik Sirotković previdio je bitne činjenice, na koje je upozorio i njegov kolega s PF akademik Ferdo Čulinović («Jugoslavija između dva rata», II/56): Apsolutni vođa hrvatskog naroda tada je bio dr. Vlatko Maček, predsjednik HSS-a; on je okupio oko sebe svu hrvatsku opoziciju, koja je u tzv. «Punktacijama (program u točkama – ZIV) seljačko-demokratske koalicije» iz 1932. godine tražila «federalističku reorganizaciju Kraljevine Jugoslavije u tom smislu, da ona bude složena država sastavljena od ravnopravnih, na bazi pune jednakosti i slobode, udruženih jugoslavenskih država članica». Ni riječi o «ideji Nezavisne Države Hrvatske»! A nije ni moglo biti, jer su u toj koaliciji bili i Pribičevićevi Srbi iz Samostalno-demokratske stranke! Za «ideju NDH» bili su malobrojni frankovci, već potpuno u službi Mussolinijeva imperijalizma.

            Sve to potvrđuje i sam Maček u svojim Memoarima (Zagreb, 1992. str. 96-8) i dodaje: «Mislim da moram ovdje spomenuti još jednu karakterističnu činjenicu. Kako sam već spomenuo, potpisao je tu rezoluciju i dr. Mile Budak, predstavnik frankovske frakcije čiji su glavni vođa dr. Ante Pavelić nalazio u Italiji… (ubrzo je Budak) dobio od vodstva svoje stranke iz Italije nalog da se priključi njima … Sigurno su frankovci željeli Budaka istrgnuti ispod mog utjecaja, što im je i uspjelo.»

            Ideju federacije jugoslavenskih naroda uvijek su zastupali najznačajniji hrvatski političari, nju su pod Titovim vodstvom i realizirali 1943. godine u Jajcu i 1944. godine u Topuskom kao Federalnu Državu Hrvatsku. Nema sumnje da bez nje ne bi bilo ni današnje Republike Hrvatske!

Što onda znači HDZ-ovo sustavno ignoriranje 9. svibnja 1944. godine – rođendan FDH?

            Sjetimo se riječi Andrije Hebranga u Topuskom: «Tko može biti protiv takve Federalne Države Hrvatske … Protiv nje mogu biti samo izdajnici i narodni neprijatelji. Protiv nje su u prvom redu ustaše … (ZAVNOH, 1944/II dtr. 605.) I upravo je savez Tuđmana s ustašama i klerofašistima isključio ovaj značajan datum naše povijesti iz Zakona o blagdanima, spomendanu i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN br. 33/1996.) Nije ih stavio ne samo u (desetak) blagdana, nego ni u spomendane! Ali je zato stavio u spomendane – «nedjelju najbližu 15. svibnju – danu spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost», što je prozirna rehabilitacija hrvatskih kvislinga vezana uz Bleiburg (uz preskakanje Jasenovca)! U kasnijim izmjenama i dopunama ovog zakona nije – nažalost – bilo političke snage koja bi ove odnose popravila.

Ostaje nam nada u «sutra»!